Drugi glas i pravo ime

U poodmakloj dobi zaokružena je značajna i opsežna radna parabola francuskog pjesnika Yvesa Bonnefoya, autora koji je imao nemala odjeka u čitavom kulturnom svijetu, pa i zanimljivu recepciju u hrvatskoj književnoj sredini. Stoga njegovu smrt trebamo popratiti prisjećanjem i evokacijom njegova opusa i utjecaja, to više što je naše pjesništvo u razdoblju praćenja i prihvaćanja Bonnefoyova primjera bitno proširivalo svoja problemska obzorja. A pedesete i šezdesete godine prošloga stoljeća bile su pretežno u znaku dominacije francuske postnadrealističke poetike, s nekoliko naglašenih „svjetionika“ (poput Michauxa i Pongea, Préverta i Chara), a među tada mlađima isticao se upravo Yves Bonnefoy.

Rođen 1923. u Toursu, a od 1943. živi u Parizu, gdje je studirao matematiku i filozofiju, u svojim počecima kontaktirajući s nadrealističkom grupom. Paralelno s poezijom bavi se književnom esejistikom i poviješću umjetnosti, izbivši i na tim područjima također u prvi plan. Možemo navesti naslove kao što su Zidno slikarstvo francuske gotike, Miró, Alberto Giacometti, Goya, crne slike i Rim, 1630: obzorje ranog baroka, odnosno knjigu Rimbaud njim samim ili ključni esej Čin i mjesto pjesništva, u kojemu je magistralno ocrtao parabolu (pretežno francuskoga) modernoga pjesništva, od Baudelairea i Rimbauda, preko Mallarméa, pa do Valéryja i Claudela, uočavajući stalno prebacivanje težišta prema tvarnosti izričaja.

Kao pjesnik startao je 1946. plaketom Traktat o pijanistu, ali je trajan uspjeh osigurao već drugom, ključnom zbirkom O kretanju i nepomičnosti Douve (1953). Slijedilo je potom još nekoliko pjesničkih svezaka (Jučer u vlasti pustinje, Anti-Platon, Sjena koja diše, Ispisani kamen) i esejističkih zapisa (Nevjerojatno, Druga jednostavnost, San u Mantovi) što su ga definitivno afirmirale. Već 1956. Jean Paris uvrštava ga u svoju Antologiju nove poezije (uz Du Boucheta, Dupina, Ostera, između ostalih) karakterizirajući ga atributom „filozofičnosti“.

Zanimljivo je, međutim, i indikativno kako je Bonnefoy često nastojao skinuti sa sebe upravo karakteristiku pojmovnog sustava, tvrdeći kako riječima želi doprijeti do neposrednosti, a ne do jasnih i čvrstih formulacija. Nije se, dakako, mogao odricati određene misaonosti, pa i pozivanja na pretke egzistencijalističkog iskustva i doživljavanja (ponajprije Kierkegaarda), ali je cerebralnu napetost povremeno korigirao nadrealističkom kombinatorikom ili prizivanjem iracionalnih moći. Već je u ranom eseju ili poetskoj prozi – nazvanoj programatski Anti-Platon – ustao protiv idealizma koji ukrućuje fenomen u zadane oblike, a tako i protiv prevlasti pojmova, koji ograničavaju raspone misaonih dometa i empirijskih protega.

Ali nipošto se nije klonio ni mitskih figura ni uhodanih simbola, smatrajući da se oni ne mogu svesti na jednoznačne pojave, nego da ostavljaju mogućnost upućivanja prema onome sjenovitom i neiskazivom, višeznačnom i nesvodivom. Stoga se rado poziva na Menadu, Kasandru, Edipa, Sfingu i Feniksa, a ključni su mu atributi vjetra i vode, kamena i vatre, svjetiljke i noći, ptice i zore, stabala i mrtvih. Dakle, dobrim dijelom tradicionalni lirski repertoar, samo tretiran s uvećanom slobodom asocijacija, no i discipliniran strogošću organizacije koja podsjeća na veliku tradiciju. Neće biti slučajno da svoje dobro ritmizirane stihove Bonnefoy često zatvara u katrene, povremeno ih oboji rimama ili asonancama (a svaki stih redovito započinje velikim slovom te ne odbacuje interpunkciju).

Između rađanja i umiranja

Naslov njegove najkarakterističnije zbirke O kretanju i nepomičnosti Douve možda će nas najbolje upućivati na stanovitu dijalektiku istodobnoga fiksiranja i mobilnosti, a isto tako i na odnos između apstraktnih glagolskih imenica i konkretnoga toponima. Douve je, naime, rijeka iz pjesnikova zavičaja i njoj se obraća kao korelativu vlastite doživljajnosti, ali i toposu literarnih korijena „Duvo nazvana Feniksom“ – dajući joj da i sama progovori u prvome licu. I u nizu drugih pjesama naći ćemo – uz riječi simboličkoga predznaka – i nazive stvarnih realija, najčešće posjećenih lokaliteta (Brindisija, Delfa, San Francisca) ili pak umjetničke provenijencije (Tintoretto, Kapela Brancacci, Ravenatski grobovi). Ne mogu odoljeti a da ne prenesem ulomak rijetke izričitosti iz pjesme Neki kamen: „Što sam to volio? Morsku pjenu / Iznad Trsta, kad je sivilo / Tršćanskog mora zablještavalo / Oči sfinge što obale razdvaja.“

Simptomatičnu napetost naći ćemo i u ništa manje važnu pjesnikovu naslovu Dijalog tjeskobe i žudnje. Nije tu toliko riječ o psihološkim kategorijama koliko o neraskidivoj dvojnosti, o stalnom pomicanju naglaska s jedne na drugu stranu. Bonnefoyovo pjesništvo učestalo je njihalo između rađanja i umiranja, između zore i noći, između šumova i tišine, između sjećanja i zaborava, između prisutnosti i odsutnosti, između predmetnosti i nedohvatnosti, između oblika i sjene. Iznimno istančan je razmak između „ruke što se spušta i ruke što se diže“, kao što je suptilno i prizivanje: „Bože, koji nisi, ruku stavi nam na rame (Svjetlost, izmijenjena), odnosno: „Bog koji u meni tišti, to su bile ove obale“ (Svjetiljka, spavač).

U svijetu bez Boga, prema Bonnefoyu, poezija bi zauzela gotovo religioznu funkciju, stekla dostojanstvo neposrednih istina, govorila o prvim i posljednjim stvarima, na poseban način uračunavala shvaćanje smrtnosti kao verifikacije životnosti. Pojmovi, ideje, za njega su ograničeni upravo stoga jer mimoilaze realnost osjetljivog, previđaju granicu trajanja, a poezija se bavi imaginacijom tvarnosti (slijedeći Bachelardove intuicije), pa i tvarnošću sama pisanja, govora, riječi. Mnoge Bonnefoyove pjesme nastale su u traženju „drugoga glasa“, a neke pak u nastojanju da se izgovori „pravo ime“. S tim dvjema sintagmama, posuđenim iz naslova karakterističnih mu pjesama, smatramo da smo se najbolje približili autorovu portretu, shvatili ga kao zauzetoga „pjesnika pjesništva“.

Hrvatska recepcija:
Šegedin, Mandić, Mrkonjić

Mislim da je taj status pridonio i njegovoj hrvatskoj „fortuni“, to jest da je bio prihvaćen kao izrazito misaon i autoreferencijalan pjesnik, dobrodošao u klimi otvaranja europskim tokovima i problematiziranja refleksivne uloge pjesništva. Kritički etiketiran kao „filozofski“ autor – koliko god on sam to odbijao – mogao je biti prihvatljiv i komplementaran tzv. razlogovskim pjesnicima, također popularno obilježenima „filozofičnošću“ (ma koliko se neki od njih na to također bunili). Knjiga Bonnefoyovih odabranih pjesama izašla 1967. (u solidnom prijevodu Igora Mandića i s njegovim stručnim pogovorom) odgovorila je mogućnostima i potrebama trenutka, predstavila značajnoga pisca kao svojevrstan orijentir.

Međutim, prvo njegovo predstavljanje u Hrvatskoj izveo je prozaik Petar Šegedin, prevevši ciklus Sjena jedna koja diše u časopisu Forum, broj 3 iz 1964, i poprativši ga esejom u kojemu se zapitao upravo o elitnosti i izdvojenosti novoga poetskog prostora, kakav nije tada mogao naći u hrvatskome pjesništvu. Potom je Bonnefoya na svoj način prihvatio (i prevodio) Zvonimir Mrkonjić, a zanimljivo je da ga je mimoilazila Višnja Machiedo (možda baš stoga što su se već drugi njime bavili, dok se ona posvetila njegovim vršnjacima Du Bouchetu, Dupinu i Jaccottetu). Za Mrkonjića je bio amblematičan pjesnikov stih (i stav) o „proboju pokušanom kroz tupost svijeta“.

Za doživljaj ranoga čitanja Bonnefoyu se tek sada odužujem prijevodom rukoveti njegovih pjesama. Ali posebno sam mu zahvalan za knjige eseja što ih je ispisao u kasnoj dobi, nedavno, koristeći se bogatim iskustvom vlastitog prevođenja (posebno Petrarke i Shakespearea). Taj dijalog pjesnika s pjesnicima kroz vjekove silno je inspirativan. U zbirci Zajednica prevodilaca prolazimo kroz sonete i dramske stihove iznimnoga naboja, a knjiga Ozdravljeni Bijesni Orlando kongenijalna je analiza Shakespeareova postupka u komediji Kako vam drago, za koji Bonnefoy smatra da je odgovor i nadoknada, razrješenje morbidnoga idealizma Ariostova naslovnog lika. Prevodilac je proniknuo i gdje je tekst stao.